Prema istraživanjima, čak desetina svjetske populacije ima neki govorno-jezični problem.
Rano prepoznavanje tih problema znatno umanjuje teškoće koje mogu uzrokovati – od toga da se dijete povlači u sebe, izbjegava društvo vršnjaka jer mu se rugaju, postaje nesigurno, ima teškoća s učenjem, manjka mu samopouzdanja.
Što je dijete veće, veći može postati i problem koji se onda reflektira na sva područja djetetova života.
Ključ rješenja je otvoren pristup, bez predrasuda, i zajednički rad roditelja, djece i stručnjaka – logopeda i psihologa, a na dobrobit djeteta.
Da bismo na neke dvojbe odgovorili, neke umanjili ili uklonili, objavljujemo kratki pregled govorno-jezičnog razvoja djece i prijedloge kako ga potaknuti, kako bismo pomogli roditeljima da razriješe neke dvojbe. Ovaj bi im vodič mogao pomoći da procijene je li razvoj govora njihove djece u skladu s dobi ili bi možda trebali zatražiti mišljenje stručnjaka.
Od rođenja do 2. godine
Dijete treba poticati da proizvodi samoglasnike (faza vokalizacije), odnosno konsonante i vokale, te da ih spaja. Tako dobivamo “m” i “a” – “ma”, “t” i “a” – “ta”, “p” i “a” – “pa”, “b” i “a” – “ba”…
Takođe, treba poticati uspostavu kontakta očima koji je povezan s govorom, kao i imitaciju vokalizacije koristeći različite uzorke i emfaze. Na primjer, možemo povisiti ton glasa da bismo indicirali pitanje.
Što sve još možemo raditi? Imitirati djetetov smijeh i facijalnu ekspresiju (izraze lica), učiti dijete da imitira akcije, uključujući pljeskanje rukama, stišćući usne kao da dajemo poljupce. Razgovarajmo s djetetom kada ga kupamo, hranimo i odijevamo. Opisujmo što radimo, kamo ćemo ići, što ćemo tamo raditi, koga ćemo i što sve vidjeti. Učimo djecu da prepoznaju boje, brojimo za njih i s njima.
Treba koristiti geste kao što je mahanje, govoreći pritom “pa-pa”, poticati onomatopeje. Kad izgovaramo “vau-vau” ili „mijau“, djetetu možemo pokazati sliku psa i mačke, čime radimo na audio-vizualnoj percepciji (glas-oko).
To što mala djeca ne govore ne znači da ne treba stalno poticati komunikaciju. Djetetu treba i puno čitati – slike i ilustracije u knjizi (slikovnici) većinom prate pisane riječi, a jasno ih izgovarajući pomažemo djetetu da povezuje pojmove. Najbolje je izabrati knjige pune boja, sa što većim ilustracijama, bez previše detalja. Listajući, pitajmo dijete „što je ovo?” i potičimo ga da imenuje i pokazuje poznate predmete, bića i pojave u knjizi.
Od 2. do 4. godine
Svi mi djeci tepamo no koliko god to neodoljivo bilo, treba postaviti granicu i taj govor ostaviti za neke posebne trenutke, a inače koristiti “dobar govor” – čist i razgovijetan, koji djetetu služi kao model. Također, koristimo baby talk kada treba prenijeti poruku da se nešto radi i popratimo je standardnom inačicom, na primjer: “Mi ćemo sada večerati. Želiš li i ti papati?”.
Treba ponavljati ono što dijete govori, kako bi shvatilo da smo ga razumjeli. Bitno je obraćati pažnju na to što je dijete izgovorilo. Na djetetovo „ja bi sok“ možemo se nadovezati riječima: „Želiš sok? Imam sok. Imam jabučni sok? Želiš li jabučni sok?“.
Djetetu treba pomoći da razumije i da može postavljati pitanja. Tu nam mogu poslužiti „da“ i „ne“ pitalice – „jesi li ti djevojčica/dječak”, “jesi li ti Ana/Marko”, ” mogu li mačke letjeti“. Treba poticati dijete da smišlja pitanja pokušavajući vas prevariti. Postavljajmo djetetu i pitanja koja zahtijevaju izbor: „Želiš li jabuku ili breskvu?”, “Želiš li obući crvenu ili plavu košulju?”.
Djetetov se vokabular u ovoj dobi može proširivati na razne načine: od imenovanja dijelova tijela, identificiranja za što nam služi koji dio tijela, što s njim „radimo“. Na primjer, „to je moj nos, njime mogu mirisati cvijeće, kolače, kokice i sapun.”
Da bi dijete moglo smještati poznate stvari u kategorije, treba izdvojiti neku stvar, predmet, imenovati ga i reći kako se koristi. Na primjer: “To je moja lopta. Ja se njom loptam i igram nogomet“.
Pjevanje i recitiranje jednostavnih pjesmica pomoći će djetetu da osvijesti ritam i uzorak govora.
Prepričavanje je također korisna metoda za razvoj govorno-jezičnih vještina. Za to možemo koristiti fotografije poznatih ljudi i mjesta, recimo s ljetovanja, i prepričati što se dogodilo u tom trenutku. Možemo čak izmisliti novu priču – djeci je to vrlo zabavno.
Od 4. do 6. godine
U trenutku kada dijete počinje razgovarati, treba mu posvetiti punu pažnju – to je vrlo bitno razdoblje u govorno-jezičnom razvoju, ali i razvoju djetetova samopouzdanja. Također, prije nego se obraćamo djetetu, moramo privući njegovu pažnju.
Vrlo je bitno poticati sve djetetove pokušaje da govori. Pokažite mu da razumijete riječ ili frazu koju je izgovorilo, prateći to nekim zahtjevom. Nakon svake rečenice treba zastati, kako bi dijete imalo prigodu nastaviti konverzaciju. Razgovor odraslih i brza izmjena rečenica djeci može zvučati neprihvatljivo i mogu se povući.
U ovoj dobi treba raditi na proširivanju vokabulara. Predstavimo djetetu novu riječ, ponudimo definiciju prilagođenu uzrastu i upotrijebimo je u kontekstu koji je lagano razumljiv. Sad je pravo vrijeme i za razgovor o vremenskim i prostornim odnosima: prvi, srednji, zadnji, lijevo-desno, kao i za upoznavanje sa suprotnim pojmovima: gore-dolje, upaljeno-ugašeno…
Treba poraditi i na oblikovanju i objašnjavanju kategorija. Identificirati stvari koje ne pripadaju grupi sličnih kategorija – primjerice, cipela ne pripada kategoriji s jabukom i breskvom, jer se ne može jesti, nije okrugla i nije voće. Djetetu treba ponuditi dva različita pojma, da može reći zašto ne pripadaju istoj kategoriji.
Sad je vrijeme u kojem dijete može pratiti dvije do tri direkcije u nizu, poput „Otiđi u svoju sobu i donesi knjigu s druge police“. Treba poticati dijete da i samo daje direkcije, a mi ga slijedimo tako da nam ono može objasniti kako se, primjerice, gradi toranj od kockica.
Igrajmo se s djetetom obitelji – objasnimo mu uloge u obitelji, pretvarajući se da smo mi dijete. Možemo razgovarati i o stanovanju, o kući, sobama i namjenama.
I dnevne aktivnosti treba iskoristiti za komunikaciju: kada smo u kuhinji, potaknimo dijete da samo imenuje stvari koje se koriste. Zašto ne bismo razgovarali i o jelu u tanjuru, o boji, okusu? Otkud ta hrana dolazi? Je li zdrava? Što djeca vole jesti? Što ne vole? Tko će raspremiti stol? Treba poticati i aktivnosti u kuhinji koje je dijete sposobno samo obaviti, poput postavljanja salveta. Pritom može govoriti: „To je moja salveta, to je tatina, a to mamina salveta”. Odlazak u kupnju nova je prigoda za razgovor: raspravimo što ćemo kupiti, što ćemo s tim namirnicama napraviti, koliko nam čega treba za neko jelo…
Bitno je dijete stalno poticati na verbalizaciju. I kad djetetov govorni aparat nije zreo za realizaciju nekih glasova, trebamo ga pustiti da izgovori riječi na svoj način, s ponekom zamjenom drugog glasa, ali naravno, sve u dopuštenim granicama (tolerancija do 5. godine).
Ne treba forsirati trogodišnje dijete da izgovori glas „r“ i čisto govori druge glasove jer njegov govorni aparat nije zreo za realizaciju nekih glasovnih skupina. No možete pomoći djetetu na taj način da mu puno čitate, pričate, objašnjavate i jednostavno pohvalite svaku misao koja je glasno izgovorena. Tako jačamo i djetetovo samopouzdanje i motivaciju za daljnje progovaranje.
Autorica: mr. sc. Nataša Šunić, prof. logopedije
