Razvoj govora je jedna od onih tema koja kod roditelja vrlo brzo izazove nesigurnost. Dovoljno je da neko iz okoline kaže: “Naša je u tim godinama već pričala” ili da dijete istog uzrasta izgovori nekoliko riječi više, pa da se pojavi pitanje koje se sve češće kuca u Google: da li moje dijete kasni u razvoju govora?
Istina je da je govor jedno od najvarijabilnijih područja dječijeg razvoja. Upravo zato se oko njega stvorilo i najviše mitova, pogrešnih poređenja i nepotrebne panike.
Govor ne počinje riječima, nego mnogo ranije
Jedna od najčešćih grešaka je posmatranje govora isključivo kroz izgovorene riječi. Roditelji često zaborave da se razvoj govora ne mjeri samo time da li dijete kaže “mama” ili “tata”, već cijelim nizom faza koje dolaze prije toga.
Govor počinje slušanjem, posmatranjem, reagovanjem na glasove i pokušajima komunikacije kroz pogled, mimiku i zvukove. Dijete koje “ne govori”, ali reaguje na ime, razumije jednostavne naloge i pokušava komunicirati na druge načine, ne može se posmatrati isto kao dijete koje nema nikakav komunikacijski odgovor.
Zašto poređenje s drugom djecom često vodi u pogrešne zaključke
Roditelji prirodno porede svoje dijete s drugima, ali kod govora je to posebno varljivo. Neka djeca rano počnu govoriti, ali im kasnije treba više vremena da razviju složeniji govor. Druga djeca dugo “šute”, a onda u kratkom periodu naprave ogroman skok.
Razlike nastaju zbog:
- individualnog tempa razvoja
- porodičnog okruženja
- količine verbalne stimulacije
- temperamenta djeteta
Dijete koje je mirnije i više posmatra često razvija razumijevanje prije govora. To nije slabost, već drugačiji put razvoja.
Kada roditelji najčešće počnu sumnjati da nešto nije u redu
Sumnje se obično javljaju između druge i treće godine, kada se očekuje veći verbalni napredak. U tom periodu roditelji često primijete da dijete:
- koristi malo riječi
- ne spaja riječi u rečenice
- radije pokazuje nego što govori
Ono što je važno naglasiti jeste da odsustvo govora samo po sebi nije dovoljan razlog za zaključak da postoji ozbiljan problem. Mnogo je važnije kako dijete razumije govor i kako pokušava komunicirati.
Razumijevanje je ključni pokazatelj
Jedan od najpouzdanijih pokazatelja zdravog govorno-jezičkog razvoja je razumijevanje. Dijete koje razumije šta mu se govori, koje reaguje na jednostavne upute i pokazuje interes za komunikaciju, ima dobru osnovu za razvoj govora, čak i ako trenutno malo govori.
Roditelji često zanemare ove signale jer se fokusiraju isključivo na izgovor riječi, ali upravo razumijevanje pokazuje da se govor “gradi iznutra”.
Mit: “Ako ne govori do treće godine, nešto ozbiljno nije u redu”
Ovo je jedan od najraširenijih mitova. Iako postoje okvirne razvojne smjernice, one nisu stroga pravila. Mnoga djeca progovore kasnije, a da pritom nemaju nikakav razvojni poremećaj.
Problem nastaje kada se kasni govor ignoriše potpuno, a ne kada se ne paniči. Razlika između praćenja i ignorisanja je ključna.
Uloga okruženja u razvoju govora
Govor se ne razvija u izolaciji. Djeca koja su često izložena razgovoru, čitanju i interakciji imaju više prilika da razviju govor. To ne znači da roditelji trebaju stalno “učiti” dijete, već da prirodno uključuju govor u svakodnevne situacije.
Jednako važno je znati da pasivno slušanje, poput gledanja crtića, nije isto što i direktna komunikacija. Djeca uče govor kroz interakciju, a ne kroz ekrane.
Kada je opravdano potražiti stručni savjet
Postoje situacije u kojima je korisno razgovarati sa stručnjakom, ne zato što je problem siguran, već zato što rana procjena donosi mir roditeljima. Ako dijete ne reaguje na ime, ne pokazuje interes za komunikaciju, ne razumije jednostavne naloge ili gubi ranije stečene vještine, to su signali koje ne treba ignorisati.
Važno je naglasiti da odlazak kod logopeda ne znači automatski dijagnozu. Često je to samo način da se dobije jasnija slika i smjernice kako dodatno podržati dijete.
Šta roditelji mogu raditi kod kuće bez pritiska
Najbolja podrška razvoju govora dolazi kroz svakodnevne situacije. Razgovor tokom oblačenja, imenovanje predmeta, opisivanje radnji i strpljivo slušanje djetetovih pokušaja komunikacije stvaraju sigurno okruženje u kojem dijete ima motivaciju da govori.
Važno je izbjeći konstantno ispravljanje ili forsiranje. Govor se razvija kroz osjećaj sigurnosti, a ne kroz pritisak.
Kašnjenje nije isto što i poremećaj
Jedna od najvažnijih stvari koje roditelji trebaju razumjeti jeste razlika između kašnjenja i poremećaja. Kašnjenje znači da dijete ide sporijim tempom, ali prati razvojni put. Poremećaj podrazumijeva odstupanja u razumijevanju, komunikaciji i socijalnoj interakciji.
Upravo zato je važno posmatrati dijete kao cjelinu, a ne samo kroz broj izgovorenih riječi.
