Kada roditeljstvo prestane da prati pravila, a počne da sluša osjećaj

Nikada u historiji roditelji nisu imali više znanja, savjeta i uputa nego danas. Knjige, seminari, stručnjaci, podcasti i društvene mreže nude jasne smjernice o tome kako treba reagovati, šta reći, kako postaviti granice i koje greške nikako ne smijemo napraviti. Paradoksalno, baš to obilje znanja često ostavlja roditelje zbunjenim, preopterećenim i u stalnom strahu da će nešto uraditi pogrešno.

U stvarnom životu, roditeljstvo rijetko izgleda kao u priručnicima. I možda je vrijeme da priznamo: neka pravila ponekad treba metaforički baciti pod noge — ne iz neznanja, već iz dubokog povjerenja u vlastiti osjećaj u tom trenutku.

Osjećaj kao kompas, a ne prijetnja

Postoje trenuci kada roditelj zna tačno šta treba uraditi, ali se ustručava jer to „nije po pravilima“. Umor, frustracija, tuga ili čak ljutnja često se doživljavaju kao znak da smo zakazali. Međutim, osjećaji nisu neprijatelji roditeljstva — oni su njegov dio.

Postupiti po osjećaju ne znači izgubiti kontrolu, već priznati realnost trenutka. Ponekad će reakcija biti smirena, ponekad nesavršena. I to je u redu.

Razvojni put uključuje greške — i kod roditelja

Roditeljstvo je proces učenja, ne dokazivanje kompetencije. Kao što djeca uče hodati tako što padaju, tako i roditelji uče odgajati tako što griješe. Ideja da „dobar roditelj ne griješi“ stvara lažni standard koji vodi ka krivnji, a ne rastu.

Greška sama po sebi nije problem. Problem nastaje kada se greške negiraju, opravdavaju ili ponavljaju bez refleksije.

Najvažniji korak: svijest

Najveći uspjeh u roditeljstvu nije savršena reakcija, već svijest o vlastitoj reakciji. Trenutak kada roditelj kaže sebi:
„Ovdje sam reagovao iz umora, straha ili preopterećenja“
je početak stvarne promjene.

Svijest otvara prostor za odgovornost, ali bez samoponištavanja. Ona omogućava izvinjenje djetetu, drugačiji pokušaj sutra i dublje razumijevanje sebe.

Dijete ne treba savršenog roditelja

Djeci nisu potrebni roditelji koji uvijek znaju šta rade. Potrebni su im roditelji koji su stvarni, prisutni i spremni priznati grešku. Dijete koje vidi da odrasli mogu pogriješiti, preuzeti odgovornost i nastaviti dalje, uči najvažniju životnu lekciju — da vrijednost ne nestaje s greškom.

Takvo roditeljstvo gradi sigurnost, a ne strah. Odnos, a ne kontrolu.

Znanje je važno, ali nije apsolut. Pravila mogu biti vodiči, ali ne i okovi. U nekim trenucima, najzdraviji roditeljski izbor je da se oslonimo na vlastiti osjećaj, kakav god on bio u tom trenutku.

Roditeljstvo je razvojni put — i za dijete i za roditelja. A najveći uspjeh na tom putu nije odsustvo grešaka, već sposobnost da ih prepoznamo. Sve ostalo dolazi kasnije.

Podijelite ovaj članak

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *